Školsko-sportske dvorane - Ivanić-Grad kao primjer

Autor: dr.sc. Goran Vojković
Izvor: Olimp br. 21

U Olimpu smo već pisali o porazno malom broju Hrvata koji se na bilo koji način bave športskim aktivnostima. Tu činjenicu zorno potvrđuje i istraživanje Europske komisije i njenog odjela za zaštitu zdravlja i potrošača, prema kojem su Hrvati najdeblja europska nacija.
Pozitivan odnos prema bavljenju športom gradi se, kao i mnogo toga, u mladosti. Neprimjereni uvjeti obavljanja nastave tjelesne i zdravstvene kulture: loše športske dvorane, nedostatak svlačionica, nedostatak opreme, nemogućnost korištenja školske dvorane izvan redovne školske satnice, pa i aktivnosti na otvorenom kada vrijeme nije prikladno jer dvorane uopće nema - sve to ne ide u prilog stvaranju pozitivnog odnosa prema športu. Izvan velikih gradova, osim pokoje (često skupe) teretane i igrališta lokalnog nogometnog kluba, često i nema prostora za rekreativno bavljenje športom. Jedan od načina kako se to pitanje može riješiti jest izgradnja kombiniranih školsko-športskih dvorana, model koji je u nas poznat, ali svakako nedovoljno iskorišten. Stoga nedavno otvaranje nove školsko-športske dvorane u Ivanić-Gradu, koja može služiti kao tipični primjer takvog objekta, svakako zaslužuje pozornost.

Tri borilišta

Ivanić-Grad je jedan od rubnih gradova Zagrebačke županije s oko 15.000 stanovnika. Poznat je po lječilištu Naftalan i središte je hrvatske proizvodnje plina. Prihodi gradskog proračuna se mogu smatrati pristojnim, tako da se i primjerena sredstva izdvajaju za aktivnosti brojnih športskih društava.
No, dugogodišnji je problem bio nedostatak odgovarajuće gradske dvorane, ne samo za športske, nego i za druge javne aktivnosti, jer dvorane Pučkog otvorenog učilišta imaju ograničen kapacitet. Istodobno, lijepa i relativno nova osnovna škola nije imala športsku dvoranu. Dvorana je, istina, projektirana još 1984. godine, ali je prvo “ekonomska stabilizacija” osamdesetih, pa onda početak rata spriječio realizaciju izvornog projekta. Kada se krenulo u novo projektiranje, cijeli sustav je zamišljen na drukčiji način: zajedničkim snagama, sufinanciranjem grada i županije sagraditi kombiniranu školsko-športsku dvoranu koja će služiti kako za potrebe škole, tako i za potrebe rekreativaca. Dvorana je brzo sagrađena i prije nekoliko mjeseci otvorena. Smještena je uza samu školu i s njom je povezana hodnikom.

Prostor borilišta dvorane je 27×45 metara, što omogućava igranje rukometa, košarke, tenisa, odbojke, badmintona, stolnog tenisa i drugih sportova. Pomoću posebnih razdjelnih stijena koje se elektromotorima spuštaju sa stropa (dijelom od umjetne kože, a u gornjem dijelu od mreže) veliki se prostor dijeli u tri borilišta veličine košarkaškog igrališta, 15×27 metara. To omogućava ne samo podjelu borilišta, nego i njegovo istodobno korištenje u trodijelnom režimu rada - školske nastave, rekreacije i treninga, čime se iskoristivost prostora višestruko povećava. Po obodu borilišta su švedske ljestve, motke, užad za penjanje i druga ugrađena oprema. Dvorana ima i gledalište sa 750 mjesta (sasvim primjereno veličini grada). i to 40 posto na fiksnim betonskim tribinama i 60 posto na teleskopskim, kao i neke zanimljive tehničke detalje: košarkaški koševi se spuštaju pomoću elektromotora s krovne konstrukcije, rasvjeta je predviđena za treninge, natjecanja i TV-prijenos, predviđeni su i dodatni prostori - uglavnom, sve potrebno za kvalitetan rad.
Zajedničkim korištenjem bitno su smanjeni i troškovi održavanja dvorane - većina troškova održavanja nekretnine ne raste proporcionalno njenom korištenju, a nema ni problema koje se zimi javlja u većini klasičnih školskih dvorana: nakon što se dvorana vikendom ne grije, u ponedjeljak ju je gotovo nemoguće zagrijati.

Samo 30 posto škola ima dvoranu

Dogovor o korištenju dvorane je zasad sljedeći: škola je koristi radnim danom do 16 sati (nastava je u jednoj smjeni), a kasniji termini radnim danom i svi vikendom su namijenjeni klubovima i skupinama rekreativaca. I klubovi i rekreativci plaćaju najam, ali klubovima grad velikim dijelom namiruje troškove.
Prema informacijama dobivenim od gradskih vlasti, školsko-športska dvorana u Ivanić-Gradu pokazala se kvalitetnim i dobro pogođenim rješenjem. Možda je vrijeme da se razmisli o tome da se u strateškim dokumentima razvoja hrvatskog športa više naglasi problem nedostatka školskih dvorana i predlože ovakva rješenja. Naime, porazno je da u Hrvatskoj samo 30 posto škola ima svoju dvoranu. Preciznih podataka o dvoranama za rekreativce nema, no situacija ni tu nije sjajna. Rješenje poput ivanićgradskog jedan je od načina na koji se problem nedostatka dvorana može rješavati.
Naravno, može se uvijek tražiti razlog “zašto se ne može”, reći da su gradovi Zagrebačke županije relativno bogati i pronaći još 100 razloga zašto nešto ne napraviti… Uvijek je lakše pričati nego sjesti pa zajedničkim snagama općine, grada, županije i države sagraditi objekta koji će djecu maknuti s ulice, a zdravstvenim fondovima smanjivati troškove za liječenje bolesti uzrokovanih fizičkom neaktivnošću.
Ne zaboravimo, generacija koja danas ide u osnovnu školu za desetak godina može biti generacija olimpijaca. Omogućiti djeci trening i ugodno vježbanje, trenerima prepoznavanje talentiranih, a ostalima uvjete za rekreaciju zaista je osnovno što država i lokalna zajednica mogu učiniti.